Osnovna škola Trilj

 

Često se pitamo- Tko sam ja? 

Kakav sam? 

Jesam li dovoljno dobar? 

Jesam li zadovoljan sobom?

 

Ponekad se ove dvije osobine označavaju kao jednake ili slične, ali nisu jednake, iako su obje povezane sa slikom o sebi. Slika o sebi mnogo utječe na naš život, ali se i razvija tokom cijelog života. Određuje što ćemo smatrati važnim, koje aktivnosti ćemo poduzimati, koje ciljeve ćemo htjeti dostići, hoćemo li biti zadovoljni postignutim, koji događaji će nas potresti i kako ćemo reagirati na njih.  

 

- znanje o sebi- na što nam odgovor daje pitanje- „Tko sam ja?“

- očekivanja o sebi- je sve ono što bismo mogli biti, željeli i trebali biti

- vrednovanje sebe- daje nam odgovor na pitanje „Kakav sam ja?“. To je procjena onoga što jesmo i kakvi jesmo s onim što bismo željeli biti, mogli ili trebali biti. Rezultat te procjene je samopoštovanje.

 

Samopoštovanje je odnos između dosadašnjih uspjeha i naših očekivanja. Može se reći da imati samopoštovanja znači držati do sebe, vjerovati u sebe, dopustiti si pogreške i na njima učiti, poštivati druge, prihvaćati svoje dobre i loše strane, misliti pozitivno, imati dobar odnos prema drugima … 

Kod djece samopoštovanje se temelji na procjeni stupnja u kojem dijete zadovoljava svoje razvojne zadatke, školskog uspjeha i uspjeha u rješavanju različitih socijalnih problema. Ako su djeca prihvaćena, poštovana i hvaljena za to što jesu i kakva jesu, prihvaćati će i svoje pozitivne i svoje negativne strane i razviti odgovarajuće samopoštovanje. Djeca školske dobi dobro razumiju ono što jesu, ali i svoje vrijednosti i sposobnosti. Škola, grupa prijatelja ili sportski klub potiče ih da se uspoređuju s drugom djecom i sa slikom onoga što bi željeli biti, jer je važno znati da samooštovanje nije samo odraz svojih procjena, nego i reakcija drugih ljudi koji su nam važni. U odnosima sa značajnim drugim osobama dijete stvara unutarnje slike svojih iskustava. Neka od tih iskustava su ugodna i zadovoljavajuća, a neka su neugodna i bolna. Održavanje sigurnog samopoštovanja ovisi o uspješnoj integraciji pozitivnih i negativnih slika o sebi. Takvo vrednovanje sebe u odnosu na idealnu ili zamišljenu sliku o sebi može im donijeti i pozitivne i negativne informacije o njima samima, budući da počinju prepoznavati svoje jake strane i slabosti. Kroz takvo se vrednovanje razvija samopoštovanje.

 

DIJETE S NISKIM SAMOPOŠTOVANJEM za sebe može kazati: „Mene nitko ne voli. Nemam prijatelja. Nemam hobi. Htjela sam se baviti plesom ili ritmikom, ali ipak nisam. U školi mi jako teško ide. Stalno učim, ali nikad ne dobijem dobru ocjenu. Ove godine sam bolja u matematici, ali ne znam ja to ništa.“

DIJETE S VISOKIM SAMOPOŠTOVANJEM za sebe često kaže: „Volim se igrati s drugom djecom. Dobro se slažemo. U razredu imam puno prijatelja. Mogu reći da sam dobar učenik. Ipak, ponekad mi se dogodi i loša ocjena. To je uglavnom onda kada se nisam dovoljno trudio. Imam mnogo hobija: igram nogomet s prijateljima, sviram gitaru, pomažem u kući.“

 

Kada govorimo o samopouzdanju govorimo o našim sposobnostima, onome što dobro radimo, u čemu smo uspješni, onome što možemo postići. Onaj tko ima samopouzdanja vjeruje u sebe, svoje sposobnosti, znanje i mogućnosti uspješnog rješavanja problema, donošenja odluka, svladavanja izazova i promjena. 

Samopouzdanje je važno jer o njemu ovisi kako će osoba pristupati problemima, hoće li ih rješavati ili će ih izbjegavati. Kada se nađe pred nekom teškoćom, osoba s visokim samopouzdanjem vjeruje da ju može uspješno riješiti, pa onda traži način da to postigne i na kraju vjerojatno i uspije, što dodatno jača njeno samopouzdanje. Osoba s niskim samopouzdanjem unaprijed misli da nešto ne može, zbog toga se i ne trudi, pa onda i ne uspijeva, a to opet slabi njeno ionako nisko samopouzdanje. U osjećaju samopouzdanja važna je samostalnost, jer će svaki čovjek kada nešto samostalno napravi osjećati se vrijedno i uspješno, bez obzira na postignuti uspjeh u tome što radi.  

Osjećaj samopouzdanja kod djece ovisi o djetetovom osjećaju prihvaćenosti i voljenosti, o odnosu drugih ljudi prema njemu, a kako sliku o sebi stvaramo od ranog djetinjstva, najvažniji su u tome roditelji. Odrastanjem, značajnu ulogu u životu djece zauzimaju prijatelji i vršnjaci. Da bi se u odnosima s drugima djeca osjećala sigurnije i da bi bila prihvaćena od njih, bili to vršnjaci ili odrasli, mogu se naučiti primjereni i poželjni načini ponašanja i razgovora, odnosno socijalne vještine koje im mogu pomoći u međusobnoj komunikaciji. Dijete treba igru s vršnjacima, naučiti davati i dijeliti, stvarati i održavati prijateljstvo, rješavati probleme, nositi se s teškoćama i frustracijama i naučiti prihvatiti posljedice svog ponašanja.

KAKO POTICATI SAMOPOŠTOVANJE I SAMOPOUZDANJE

Odrasli imaju važnu ulogu kod djece razvijati osjećaj sigurnosti i povjerenja u njihove sposobnosti. Djeca koja se osjećaju sigurna u sebe, biti će uspješniji u školi, stvarati će bolje odnose s vršnjacima i kvalitetnije se suočavati s raznim izazovima i na raznim područjima.

Samopouzdanje i samopoštovanje se stvaraju u djetinjstvu svakog čovjeka. Osnovno samopoštovanje nastaje u najranijem djetinjstvu i važno je za sve kasnije životne osjećaje. Maloj djeci su njihovi roditelji i ljudi koji o njima brinu najvažniji u  poticanju i razvoju samopouzdanja i samopoštovanja. Djeci je potrebna ljubav, ohrabrivanje i pohvala od roditelja kako bi razvili dobru sliku o sebi, samopoštovanje i samopouzdanje i mogli postati odgovorni, zreli i sretni ljudi. Zato je važno poticati, ohrabrivati i hvaliti djecu, često ih podsjećati na njihove dobre strane, davati odgovornost i neovisnost, samostalnost u skladu s godinama, neke prilike za donošenje odluka i uvažavanje mišljenja. Djeci treba vrijeme za njih i dobar uzor poželjnog ponašanja, jer djeca uče gledanjem, slušanjem i imitiranjem roditelja.  Kada se dijete kritizira ili mu se ukazuje na nešto loše, važno je biti što određeniji i ukazivati na loše ponašanje ili posljedicu, a ne okrivljavati cijelu osobnost djeteta. Nitko nije savršen, radi čega je važno uskladiti roditeljska očekivanja i mogućnosti djeteta. Uključivanje djeteta u neku aktivnost za koju ima talent ili sposobnosti, kroz stalno poticanje i pohvalu malih, iako naizgled nevažnih uspjeha, primjećivanje i ohrabrivanje uloženog  truda, čak i ako nije uspjelo, te poticanje da samo češće opaža svoje pozitivne strane i napore, gradi pozitivniju sliku o sebi.

 

                                                           Pripremila: Ivna Grbavac, prof. psihologije

 

Preporuka za čitanje:

Bolje biti vjetar nego list i Razgovori sa zrcalom (autorice D. Miljković i M. Rijavec)